Prilikom proučavanja stanja i aktivnosti vojnoobaveštajne službe, kao i svih oblika i faza njene transformacije u toku NOR-a i od 1945. do 1985. godine, polazilo se od činjenice da je ona integranalni deo sistema bezbednosti SFRJ, a istovremeno i elemenat komando-štabnog sistema na svim stepenima komandovanja u JNA, ali s posebnom organizacijom i sopstvenim metodima rada, koji određuju njeno mesto i ulogu u oružanim snagama.

Razvoj i delatnost vojnoobaveštajne službe u NOR-u proučavani su kroz proces njenog instituisanja u regionalnim i opštejugoslovenskim okvirima. Analize toga procesa evidentno pokazuju zaostajanje tog procesa za opštim tokovima ustanka i razvojem oružanih snaga. Pojedinačni primeri blagovremenije i svrsishodnije organizacije obaveštajne službe u pojedinim pokrajinama samo donekle relativiziraju iznetu ocenu, jer se do koncipiranja opštejugoslovenske sinteze čekalo do kraja druge ustaničke godine. Osnovni razlog kašnjenja u donošenju odluke o organizaciji i radu vojnoobaveštajne službe je u činjenici da u samom Vrhovnom štabu NOV i POJ nije bila iskristalisana koncepcija o organizaciji, zadacima i metodu rada te službe. Takav odnos prema vojnoobaveštajnoj službi suzio je mogućnosti utemeljene »Uputom za organizaciju obaveštajne službe«, od 27. novembra 1942. godine, za organizaciju teritorijalne i operativne komponente službe i neobjašnjivo dugo odgodio formiranje izviđačkih jedinica.

Zaostajanje u razvoju vojnoobaveštajne službe, kao štabne funkcije, imalo je za posledicu nepotpuno sagledavanje i neadekvatne procene određenih situacija, što je otežavalo donošenje pravilnih odluka i rešenja, i izazivalo povećanje gubitaka boračkog sastava i neuspehe u određenim akcijama.

Polazeći od postavki navedenog uputstva Vrhovnog štaba NOV i POJ, glavni štabovi i komande korpusa povezali su obaveštajnu delatnost u organizacijski »zatvorenu konstrukciju«, dok na nivou Vrhovnog štaba, to, nije učinjeno do polovine 1944. godine. Stabilnost i efikasnost celom sistemu odgovarajuće pokrajine davala je teritorijalna komponenta vojnoobaveštajne službe. To dragoceno iskustvo bilo je, skoro potpuno zapostavljeno sve do polovine 70-ih godina. Teritorijalnoj komponenti (sektoru) nije poklanjana ni minimalna pažnja. Ni pravilna i savremena koncepcija organizacije i razvoja teritorijalnog sektora vojnoobaveštajne službe, ni njeno ozvaničenje kroz postojeću zakonsku regulativu nisu, iz raznoraznih razloga, omogućili da taj sektor u dovoljnoj meri zaživi. Nije stvorena jedinstvena osnova za organizaciju i delovanje teritorijalne obaveštajne službe na celoj teritoriji SFRJ.

Otvorena kontrarevolucija na Kosovu i povećana uloga JNA u zaštiti i odbrani ustavnog poretka u zemlji aktuelizirali su iskustva iz organizacije i rada vojnoobaveštajne službe u Sremu u NOR-u (period 1942-1944), kada je primenjen princip trojne podele. Naime, obaveštajna služba operativnih jedinica imala je obe komponente: operativnu - sa funkcijom prikupljanja i ocene podataka o neprijatelju za potrebe štaba, i plansko usmeravanje celo-kupne obaveštajne delatnosti, i teritorijalnu - sa sopstvenim saradničkim vezama i stacionarnim izviđačko-osmatračkim sistemom na teritoriji, od operativnog interesa za odgovarajuću vojnu jedinicu, povezanim kurirskim i signalnim vezama. Uporedo sa tako koncipiranom obaveštajnom službom u operativnim jedinicama, postojala je i pozadinska obaveštajna služba - organizovana od vojno-teritorijalnih komandi, sa odgovarajućom strukturom organa i organizacija neophodnih za obezbeđenje i obaveštavanje.

Posleratni razvoj vojnoobaveštajne službe bio je uslovljen vojno-političkom situacijom u svetu i međunarodnim položajem Jugoslavije, razvojem i potrebama oružanih snaga i našim materijalno-tehničkim i drugim mogućnostima.

Vojno-politička situacija u svetu i strategijski položaj Jugoslavije bili su u celom posleratnom periodu, počev od 1945. pa do 1985. godine, i dalje, složeni i teški. Jedino u prve tri posleratne godine opsanost po integritet i suverenitet Jugoslavije, izražena pretnjom upotrebom vojne sile, dolazila je samo sa Zapada. Objektivne analize, međutim, govore da su integritet i suverenitet zemlje, u to vreme, bili ugroženi i sa Istoka - ne pretnjom upotrebom oružanih snaga, nego drugim, političkim i vojnim sredstvima. Okruženje izvorima opasnosti po integritet i suverenitet zemlje, sa diferenciranim, a često i istovremenim pritiscima i sa Zapada i sa Istoka - postalo je, neka vrsta, nepromenljivog pravila.

Stvaranje i izgradnja političkih saveza i vojnih blokova davalo je pritisci­ma na Jugoslaviju i opasnostima po njen integritet i suverenitet, karakter svojeobrazne konstante, čije bi ma i najmanje prenebregavanje moglo imati fatalne posledice. Teritorijalne pretenzije prema našoj zemlji i istorijski opterećen odnos sa nekim susednim zemljama dopunjavali su taj obruč pretnji i pritisaka na našu zemlju.

Stalna potencijalna opasnost, usmerena sa više strana, od većeg broja eventualnih neprijatelja i kroz više vidova moguće agresije, postavljala je pred obaveštajnu službu GŠ JNA teške i odgovorne zadatke. Da bi te zadatke uspešno izvršila, služba je morala da preorijentiše svoju usmerenost i da menja težište u radu, što se vremenski podudaralo sa usvojenim periodima u njenom razvoju. Iz tih i drugih razloga, služba je često bila reorganizovana. Te su reorganizacije, u nekim slučajevima, bile uslovljene promenama u obimu i karakteru zadataka a u drugim - reorganizacijom oružanih snaga i potrebom prilagođavanja novonastaloj situaciji u konkretnim prilikama.

Radi uspešnog izvršenja zadataka, vojnoobaveštajna služba je sistemat-ski pratila i izučavala opštu vojno-političku situaciju, vojnu politiku i strategiju supersila i pripadajućih vojnih blokova, te njihov odnos prema SFRJ. Na bazi toga, Druga uprava GŠ JNA je procenjivala stepen ugroženosti Jugoslavije, i namere i mogućnosti potencijalnog agresora. Te procene su služile kao osnova za definisanje i usvajanje ratne doktrine i za izradu vojnih ratnih planova. One su imale evidentan uticaj i na formulisanje i usvajanje određenih stavova u spoljnoj politici SFRJ. U većini slučajeva te su procene bile realne i odražavale su stvarni stepen opasnosti po bezbednost SFRJ.

Na osnovu Odluke Ministra odbrane o organizacijsko- mobilizacijskim promenama od 14.09.2004. godine  rasformirana je Obaveštajna uprava GŠ, a od njenih pripadnika formirane su :

a) Vojnoobaveštajna agencija (VOA) koja je postavljena kao posebna organizacijska jedinica u obaveštajno-bezbednosnom sektoru Ministarstva odbrane i neposredno je bila potčinjena načelniku OBS. VOA je preuzela najveći deo zadataka i nadležnosti od Obaveštajne uprave, 
b) Uprava za obaveštajno-izviđačke poslove i elektronska dejstva Generalštaba koja predstavlja organizacijsku celinu Generalštaba i koja je nadležna za rad izviđačkih jedinica, jedinica izviđačke avijacije i jedinica za elektronsko izviđanje i protivelektronska dejstva.

Organizacijsko-mobilizacijskim promenama od 23. marta 2006.godine rasformiran je OBS MO i VOA je neposredno potčinjena ministru odbrane kao posebna organizacijska celina Ministarstva odbrane i tako funkcioniše i danas.

U organizaciju Vojnoobaveštajne agencije ugrađeni su novi elementi u skladu sa aktuelnim bezbednosnim okruženjem, pre svega izazovima rizicima i pretnjama koji su definisani i ugrožavaju bezbednost na globalnom planu i u regionu, sa posebnom pažnjom na praćenju nosilaca asimetričnih pretnji u bližem i daljem okruženju u cilju preventivnog delovanja.

U ovim promenama VOA je planski uobličena u savremenu obaveštajnu službu i pri izradi organizacije i sistematizacije radnih mesta korišćena su iskustva stranih obaveštajnih službi, kao i sagledavanje sopstvenih potreba i mogućnosti. 

Verzija za štampu

 

A+ A-

Pretraga

Poslednje vesti

Važniji linkovi

Pratite nas