POČETAK RADA OBAVEŠTAJNOG ODELjENjA 06.05.1920.

Neposredno pred prelazak na mirnodopsko stanje, kada je ostatak Štaba Vrhovne komande trebalo da postane Glavni đeneralstab Vojske Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, izdata je 10. aprila 1920.godine Uredba o Glavnom đeneralatabu i đeneralštabnoj struci (Službeni vojni list br. 24/1920).  

Glavni đeneralštab imao je četiri odeljenja:

  • Operativno,
  • Obaveštajno,
  • Saobraćajno
  • Istorijsko i Geografski institut.

Obaveštajno odeljenje obavljalo je  sledeće poslove:


  • izrada studija stranih država i vojski i prikuplja podatake o tome;
  • održavanje veze sa stranim vojnim izaslanicima i misijama
  • organizacija rada na suzbijanju neprijateljskih radnji u nameri prikupljanja podataka o našoj vojsci i zemlji (čl.7. Uredbe).
Obaveštajno odeljenje Glavnog đeneralštaba Vojske Kraljevine Jugoslavije razvijalo se funkcionalno i strukturalno a uvek je obav­ljalo dve osnovne funcije: vojnoobaveštajnu i kontraobaveštajnu i isticalo neophodnost intenziviranja psihološko-propagandne. Broj sekcija i odseka povećavao se  tako da je 1940. godine preraslo u Drugu direkciju Glavnog đeneralštaba sa dva obaveštajna odeljenja i više obaveštajnih centara. Rad mu  je bio pretežno uspešan i objektivno je izveštavao vojni i državni vrh zemlje o brojnim aktivnostima unutrašnjih i spoljnih neprijatelja.
Pred Drugi svetski rat Obaveštajno odeljenje se deli na Prvi i Drugi odsek od kojih se jedan bavio obaveštajnim a drugi kontraobaveštajnim radom.
Načelnik Obaveštajnog odseka Operativnog odeljenja Glavnog đeneralštaba a kasnije Vrhovne komande bio je 1913. godine bio je pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis. Njega je na tom mestu u vreme solunskog procesa 1917. zamenio pukovnik Danilo Kalafatović koji će kasnije postati armijski general.

Vojni izaslanici Kraljevine SHS

Po završetku Prvog svetskog rata Vojska Kraljevine SHS je imala svoje delegate Vrhovne komande kod savezničkih vrhovnih komandi, za koje se može reći da su prethodnici vojnih izaslanika ( viši oficiri za  generalštabne poslove obično čina pukovnika).
Pri ambasadama Kraljevine SHS, prelaskom iz ratnog u mirnodopsko stanje (10. aprila 1920.g.) u inostranstvu su postavljeni vojni izaslanici a  bili su organi Ministarstva Vojske i mornarice.
Od 1922.g. vojni izaslanici su bili pretpotčinjeni Obaveštajnom odeljenju GŠ, odnosno načelniku Glavnog đeneralštaba dok su po disciplinskoj odgovornosti  i dalje odgovarali Ministru Vojske i mornarice.
Od 1929.g. vojni izaslanici se u potpunosti potčinjavaju obaveštajnom odeljenju Glavnog đeneralštaba.

Načela  jugoslovenske obaveštajne službe su bila:

  • koncentracija obaveštajne službe: ofanzivne i defanzivne.(od 1937. godine one su se  na terenu razdvojile, ali su u vrhu i dalje bile koncentrisane u obaveštajnom odeljenju Generalštaba)
  • istrajnost i strpljivost u radu,
  • tajnost, kao jedan od najbitnijih uslova rada,
  • trajna veza i neprekidnost obaveštavanja, povezanost svih organa sa kojima se sarađuje, naročito sa policijom u defanzivnoj obaveštajnoj službi,
  • neposrednost obaveštavanja,
  • stalnost osoblja i
  • štednja i pravilna raspodela kredita.

ZADACI

Ofanzivna obaveštajna služba imala je zadatak da prikuplja vojno-političke podatke susednih zemalja, da vodi evidenciju o vojnoj sili i ratnom potencijalu uopšte, prati njihovu štampu, publikacije i dr, i da vodi propagandu za Jugoslaviju u inostrastvu putem štampe, brošure itd.
Ofanzivna obaveštajna služba delila se na:

  • dalje obaveštavanje –operativni podaci susednih zemalja, i
  • blisko obaveštavanje – u graničnoj zoni.
Defanzivna obaveštajna služba imala je zadatak da prati i obaveštava o svim prilikama i događajima u zemlji, naročito od zanačaja za vojsku, sprečavanje rada stranim agentima i onemogućavanje «destruktivnim» i «antidržavnim» elementima u vojsci. Defanzivna obaveštajna služba se oslanjala na vojne i policijske organe.

Organizacija

Glavni genaralšab jugoslovenske vojske prolazi faze razvoja i organizacione forme a samim tim i obaveštajni organ i organizacija same obaveštajne službe u vojsci.
Obaveštajno odeljenje je bilo u sastavu Glavnog generalštaba kao vrhovni obaveštajni forum. Ono se zvalo: Odeljenje, Biro, Sekcija ili Direkcija, u raznim fazama svoga razvoja. 
1939. godine je izvršena reorganizacija i stvorene su tri direkcije od kojih je prva obuhvatala Operativno i Obaveštajno odeljenje. 
Obaveštajno odeljenje je ostalo sa svoja četiri odseka (za strane vojske, za događaje u zemlji, za praćenje strane štampe i odsek za šifru, fotografiju i hemiju), i sekcija za vezu sa stranim vojnim izaslanicima.
Prema poslednjoj uredbi od 1. marta 1940. godine izdvojena je Druga direkcija kao obaveštajna, sa dva odeljenja po sledećim:

Obaveštajna direkcija:

  • I odeljenje (za ofanzivnu obaveštajnu službu), delilo se na odseke – prema državama u kojima je obavljana obaveštajna služba.
  • II odeljenje (za defanzivnu obaveštajnu službu)
  • Odsek za unutrašnju službu
  • Odsek za šifru, kartoteku i kriptografiju
  • Odsek za fotografiju i hemiju i
  • «M» - odsek (ili TS) – odsek za tajnu službu.
Iz ogromne prepiske Drugog odeljenja vidi se da su ovom odeljenju dostavljali svoje izveštaje i podatke za: Predsedništvo vlade, Ministarstvo spoljnih i unutrašnjih poslova i vanjske mornarice, Generalštab, Prvo obaveštajno odeljenje, Komanda utvrđivanja i sve armijske komade. Obaveštajno odeljenje imalo je svoje poverenike po zemlji i inostranstvu s kojima je neposredno rukovodilo, ali su pored njih slati u izvesne obaveštajne misije i pojedini obaveštajni oficiri. Oni su se u takvim slučajevima presvlačili u civilna odela i putovali u poverenoj misiji po zemljama u inostranstvu.

Specijalna služba

Od četiri odseka Drugog odeljenja najvažniji je bio odsek za tajnu službu koji je nazivan «M» odsek, ili odsek «TS». Ovaj odsek je oformljen 1937. godine kao izvršni organ obaveštajnog odeljenja za vršenje tajne terenske službe – špijunaže i kontrašpijunaže. (Treba imati u vidu da svi oficiri Obaveštajnog odeljenja nisu imali uvida u rad ovog odseka, niti pristup u isti. On nije kao ostali odseci, bio zvaničnog karaktera i nije bio predviđen «Uputstvom za obaveštajnu službu».)
Šef odseka za tajnu službu je rukovodio terenskim organima, obaveštajnim centrima i svojim ličnim agentima. Od njega se tražilo da ima visoke moralne kvalitete i izvanredne osobine, ali je trablo da mu se uvek i svuda izlazi u susret i pomaže u radu.
«M» odsek se razlikovao po zadacima od Drugog odeljenja kao celine, premda je on bio četvrti odsek tog odeljenja. On je rukovodio  i koordinirao radom obaveštajnih centara. Njegovi su zadaci bili, terenska vojno – ofanzivna služba u stranim državama i kontrašpijunaža u zemlji. Kontrašpijunaža se obavljala pre svega praćenjem istaknutih ličnosti iz javnog i političkog života i nekih vojnih ličnosti, agenata «M» odseka. «M» odsek je pratio i rad i kretanje stranih vojnih izaslanika, naročito neprijateljskih zemalja.

Kartoteka

Kartoteka obaveštajnog odeljenja delila se na opštu i posebnu. U opštoj kartoteci bili su poređani kartoni koji su omogućavali da se lako pronađe lice u posebnoj Kartoteci i sprečavali da jedno lice bude dva puta upisano. Posebna kartoteka se delila na države, a ove su imale grupe: politička lica, sumljiva lica, oficiri, vojni begunci, vize, krijumčari, kordooprestupnici itd. Kartoni jugoslovenskih državljana imali su grupe: sumnjivi radi špijunaže, vojni begunci, emigranti, radićevci, komunisti, pavelićevci i makedonski nacionalisti. U kartoteci je bilo oko 100.000 kartona. 

Verzija za štampu

 

A+ A-

Pretraga

Poslednje vesti

Važniji linkovi

Pratite nas